Vojislav Ilić – Pesme
U stvaralaštvu Vojislava Ilića prepoznajemo tri aspekta. Prvi je vezan za simbolizam i ovde se on najviše približava pesnicima 20. veka, iako je pisao u 19. veku. Naime, u pesmi „Kleon i njegov učenik“, učenik se divi prirodi, a učitelj mu kaže „Sve je samo simbol što ti vidi oko“. Ovo podseća ni na kog drugo nego na francuskog pesnika splina i čamotinje, Šarla Bodlera, koji u svojoj pesmi „Veze“ prolazi kroz šumu simbola. Drugi aspekt Ilićevog stvarlaštva je satirički, a primer za to je njegova pesma “Maskenbal na rudniku”. Predstavljen je jedan bal na kome su gosti razne zveri: medvedi, majmuni, mačke, panteri. Ispod ovih maski kriju se određeni zvaničnici, među kojima je i načelnik pod obrazinom svinje. Načelnik je upravo kralj Milan Obrenović, a dama maskirana u policajca je njegova ljubavnica Artemiza Hristić. Na balu se svi brinu ko će da glumi prosjaka, ali…
“Jedna mudra glava, reši zbrku celu:
Ta nek dođe seljak u svome odelu” .
Pesma govori o lošem režimu obrenovićevske dinastije. Zbog svega ovoga je Vojislav Ilić mogao da završi u zatvoru, ali ga je njegov otac spasio robije. “Kralj Poljske” i “Kralj kočijaš” su još dve Ilićeve satirične pesme.
Treći aspekt je ljubavni i njemu pripadaju pesme sa motivom mrtve drage. U pesmi “T”, lirski subject stoji sa svojom draganom na jesenjem žutom lišću koje šušti. Šuštanje lišća već samo po sebi predstavlja neku sumnju i prolaznost, a ovde je to pojačano suglasnicima “š” i “ć”, tako da stičemo utisak neke tajanstvenosti i straha. Devojka je bleda, što je predznak smrti. Ona umire, a on je uzalud doziva. I priroda je čak protiv njega – vetar ga bije u lice, priroda ćuti I ne vidi vrele suze na njegovom bledom licu. Pesme sa motivom mrtve drage su još I “Uveloj ruži”, “Elegija”.
Naravno, pored ovih pesama, ne smemo zaboraviti ni njegove refleksivne i deskriptivne pesme. “Zimsko jutro” prikazuje selo koje je prekrio sneg, svi još spavaju, samo se lovac žuri u polje i mami pse. Svež jutarnji dah preleće dolinama, čuje se šum, kao da neko lomi granice. Slika prave zimske idile!
Seta je glavno osećanje koje se pojavljuje u pesmi “Zapušteni istočnik”. Mnogi čitaoci ne znaju šta znači reč “istočnik” pa zato prelaze preko ove pesme ostavljajući je nepročitanu. Ilić je namerno stavio ovu staru reč za izvor kako bi još bolje pokazao ljudski nehaj za ono što im je nekad bilo važno. Izvor je zarastao u travu, a nad njim je suva, kržljava kruška koja podseća na crnu ruku. Ovakav opis ruke podseća na tragičnu sudbinu jer ruka koja je crna ne može doneti ništa dobro. Pesnik je nekad dolazio na izvor, gledao pastira kako goni stado, devojku kako dolazi po vodu, a sad se pita ko je mogao da preda tihi žubor istočnika zaboravu. Ilić nije hteo da na klasičan način peva o negovanju starih vrednosti, nego je prikazao propadanje istih kroz jednu sasvim malu, ali korisnu stvar – izvor. Poruka ove pesme je das a tokom svog života, ne smeju zaboraviti ni kulturno nasleđe koje žubori već vekovima.
